GRANICE BOSNE I HERCEGOVINE – FAKTOR NJENE DRŽAVNOSTI I ZAVNOBiH

Prof.dr. Sead Selimović
Filozofski fakultet Univerziteta u Tuzli

GRANICE BOSNE I HERCEGOVINE – FAKTOR NJENE DRŽAVNOSTI I ZAVNOBiH

OBLIKOVANJE SAVREMENIH BOSANSKOHERCEGOVAČKIH GRANICA

“…. odlukom Berlinskog kongresa Crna Gora se proširila u Staru Hercegovinu (Nikšić, Piva, Drobnjaci) i tako omeđila veci dio svoje današnje granice s Bosnom i Hercegovinom.

Po završetku Balkanskih ratova 1912-13, Srbija i Crna Cora podijelile su medu sobom Novopazarski Sandžak i time povukle današnju istocnu granicu Bosne, s iznimkom Sutorine.”

Bosna je povijesno ime južnoslavenske zemlje, današnje Bosne i Hercegovine, koju su u VII stoljeću, u jednom od valova velike seobe naroda, počela zaposijedati slavenska plemena. Prije toga, ovaj prostor, pod imenom Ilirik, bio je pet stoljeća dijelom velikog Rimskog carstva i antičke civilizacije, a njegovi žitelji bili su romanizirani prastanovnici tog dijela Balkanskog poluotoka – Iliri.

Stvaranje države i naroda odvija se jednim dugim kontinuiranim i uporednim procesom. U stoljećima ranog srednjjeg vijeka nije bilo mnogo vijesti o životu Slavena na tlu Bosne i Hercegovine, ali, prema nekim izvorima, oni su se jezikom i kulturom nametnuli zatečenom iliroromanskom stanovništvu.

Prvi konkretniji spomen Bosne, kao posebne teritorijalne i političko – pravne cjeline, spominje se u spisu bizantijskog cara i historičara Konstantina Porfirogeneta, ”De administrando imperio” iz X stoljeća, kada je Bosna bila sa nejasnom političkom samostalnošću, a u to vrijeme neizmjenično pod vrhovnom vlašću i dominacijom Ugarske i Bizanta. Iz zapisa jednog drugog bizantskog historičara, Ivana Kinamosa , iz polovine XII stoljeća, vezanih za događaje i postupke prvog po imenu poznatog bosanskog bana Borića (1154 – 1163), očito da je Bosna već u ovom periodu zemlja posebnog naroda, načina života i upravljanja, a u čijoj su etnogenezi učestvovala najmanje četiri etnosa : Romani, Iliri, Avari i Slaveni.

Prvobitna Bosna nastala je u gornjem teku rijeke Bosne, gdje su sarajevska, visočka i zenička kotlina, u to vrijeme, nosile dugu političku tradiciju, što je imalo krupan uticaj na utemeljenje, razvoj i organizaciju državne strukture doseljenog slavenskog stanovništva. Bosna je krajem XII stoljeća bila pod vlašću Kulina bana (1180-1204), koji je ujedno jedan od najznačajnijih vladara u historiji Bosanske države. U njegovo doba dolazi do političko – ekonomske stabilizacije i teritorijalnog širenja Bosne, kao i do njenog trgovačkog otvaranja prema drugim državama, a istovremeno i do razvoja kulturnog života u Bosni. Od ovog vremena ukupni razvoj Bosne može se paralelno pratiti sa razvojem susjednih južnoslavenskih država. Povelja iz 1189. godine, kojom se regulišu trgovački odnosi između Bosne i Dubrovnika, a nezanemarljivo je i prvo spominjanje fenomena hereze (pripadnika Crkve bosanske).

U XIII stoljeću u vrijeme banova Matije Ninoslava, Prijezde i Stjepana Kotromana, u Bosni dolazi do političkih oscilacija, kao i sukoba izazvanih ugarskih intervencija, a za ovaj period vezana je i pustošna provala Tatara 1242. godine.

U razdoblju od 1322. do 1353. godine Bosna doživljava nagli uspon. Pod vladavinom bana Stjepana II Kotromanića Bosni su pripojeni Donji Krajevi (današnja sjeverozapadna Bosna), Hum (Hercegovina ), Završje ( tzv. Tropolje, oblast Livanjskog, Duvanjskog i Glamočkog polja ), te Usora i Soli. Prostor Bosanske države je udvostručen, a granice pomjerene na tri velike rijeke: Savu, Drinu i Cetinu. Uz Stjepanovu vladavinu prvi put spominje se i Crkva bosanska koja dobija sve značajniju ulogu kao posrednik u odnosima vladara i vlastele.

Godine 1340. uz banski vladarski dvor osnovana je franjevačka Bosanska vikarija sa sjedištem u Visokom. Sa širenjem granica tadašnje Bosanske države, u njenim okvirima dolazi i do širenja pravoslavlja u istočnim dijelovima.

Nakon bana Stjepana II Kotromanića, vladavinu nad Bosnom preuzima njegov nasljednjik Tvrtko I Kotromanić. Period od 1353. do 1391. godine predstavlja vrijeme njenog najvećeg uspona.

Godine 1377. Bosna je proglašena kraljevinom, što je u zo vrijeme predstavljo u suverenosti stupanj više. Ponovo dolazi do proširenja granica, sada na oblast Gornjeg Podrinja i dijela Polimlja na prostoru današnje Srbije, zatim na primorske oblasti Konavlja, Trebinja i Dračevice u neposrednoj blizini Dubrovnika.

Bosna se tada prostirala od Save na sjeveru i Drine na Istoku, do Jadrana na jugozapadu, linijom od Kotora do Biograda na moru, uključujući i ostrva Korčulu, Brač i Hvar. Bosanskom državom u to vrijeme su upravljali vladar (ban – kralj), sa istaknutom ulogom u državnoj hijerarhiji, i državni sabor kao staleška skupština bosanske vlastele.

Stanak (jedno od imena za tadašnji sabor) je bilo mjesto rasprave rješenja ključnih pitanja uunutrašnje i spoljne politike, u šta se uključuje i izbor i krunisanje vladara, odlučivanje o baštini vlastele, vođenje vanjske politike, odlučivanje o državnoj teritoriji itd.

Nakon Tvrtkove smrti, u Bosni preovladavaju pojave moćnih oblasnih vladara, gospodara sa kraljevskim pravima i ovlaštenjima na svom području, dok državni vladari u narednim decenijama, Stjepan Dabiša, Jelena Gruba, Stjepan Ostoja, Tvrtko II, Stjepan Ostojić, Stjepan Tomaš, i Stjepan Tomašević, imaju manje značajnu ulogu državnih vladara.

Godine 1415. osmanska vojska odnijela je veliku pobjedu nad Ugarskom kod Doboja i od tada osmanski utjecaj na Bosnu postaje dominantan. Pod prijetećem opasnošću od Osmanlija, Bosna se sve više veže uz politiku Rimske kurije.

I uprkos otporu, 1463. godine osmanska vojska predvođena sultanom Mehmedom II Osvajačem, zauzima glavne bosanske gradove i tvrđave, čime bosansko kraljevstvo prestaje postojati, a Bosna ulazi u sastav Osmanskog carstva. Čitavim nizom postupaka, rješenja, upravno – političkih, osmanska uprava uvijek je pokazivala da respektuje posebnost položaja Bosne i Hercegovine kao i neke njene zatečene političke i društvene tradicije.

Ipak, nasuprot uvriježenim mišljenima, Bosna nije brzo i lako pala pod osmansku vlast. Osvajanje je bio dugotrajan i složen proces, koji je trajao gotovo do samog kraja XVI stoljeća (do pada posljednjeg uporišta, Bihaća , 1592. godine).

Postepenim zauzimanjem Bosne Osmanlije uspostavljaju svoj društveno – politički sistem. Sultan Mehmed II 1463. godine izdaje franjevcima ahdnamu, povelju ili ugovor, kojim katolicima garantuje slobodu vjeroispovijesti i druga prava, kakva su imali i ostali narodi i vjerske zajednice unutar osmanskog konfesionalnog sistema.

Godine 1580. osnovan je Bosanski begrebegluk ili ejalet, čiji je prvi beglerbeg bio čovjek iz ovih krajeva, a u koji su ušli sve zemlje prethodne bosanske feudalne države, kao i zauzeti dijelovi Dalmacije, Slavonije, Banije, Like, Krbave i dijelovi današnje zapadne i jugozapadne Srbije, zapadne i sjeverne Crne Gore.

Bosanski ejalet činili su bosanski, hercegovački, zvornički, kliški, krškovački, bihaćki, požeški i cernički (Začasna, Pakrac), sandžak, a granice su išle na sjeveru rijekom Dravom, na jugu Jadranskim morem (izuzev nekoliko dalmatinskih gradova ), na istoku rijekom Drinom, na jugoistoku rijekom Ibrom i na zapadu duboko u Liku, čime Bosanski ejalet postaje jedinstvena administrativno – teritorijalna osmanska jedinica u Evropi, koju su sačinjavale zemlje nastanjene južnoslavenskim narodom.

Jedan od bitnih elemenata društveno – političkog i državno – pravnog položaja Bosne je i njena spahijska organizacija, čiji su posjedi, timari i zijameti, bili pretežno baštine domćih spahija, tako da je 1594. godine spahijama u Bosni bilo priznato da nasljeđuju svoje timare i zijamete preko muških potomaka, što je učvrstilo položaj bošnjačko – muslimanskog plemstva i omogućilo da dobije ulogu političkog subjekta. U doba Osmanlija, u pogledu duhovne – religijske stvarnosti, nastaju temeljne promjene. Iako se islam u Bosni počeo javljtti i prije osmanske vlasti, u ovom periodu dolazi do masovnog širenja islama i prihvatanja nove vjere od pripdnika svih slojeva bosanskog stanovništva. U etničkoj bosanskoj populaciji, (Bošnjani), od tada egzistiraju tri glavne religijske skupine: muslimanska, pravoslavna i katoličk , od kojih je muslimanska do početka XVII stoljeća postala najbrojnija. Krajem XVI i u XVII stoljeću broj muslimanskog stanovništva, u odnosu na ostale, kretao se oko 75%, dok kasnije dolazi do njegovog opadanja.

Razlog smanjenja broja stanovništva leži i u čestim kugama koje su u pojedinim razdobljim potresale Bosnu. Svakako da je najzloglasnija ona iz 1813 – 1818 godine, kada je kuga odnijela više od polovine domaćeg stanovništva, pretežno gradskog, nastanjenog muslimanskim življem.

U ratovima koje su Osmanlije vodile protiv Habzburgovaca i Mlečana, krajem XVI, u XVII i XVIII stoljeću, odnosno mirovnim ugovorima koji su registrovali ishode tih ratova, tekao je proces postepenog formiranja granica savremene Bosne i Hercegovine.

Nakon šesnaestogodišnjeg velikog Bečkog rata, rata u kojem su Osmanlije izgubili skoro sve posjede u Slavoniji, Lici, Baniji i Dalmaciji, Karlovačkim mirom iz 1699. godine, granice Bosanskog ejaleta određene su na sjeveru rijekom Savom, na zapadu rijekom Unom, na jugu gotov današnjom granicom Bosne i Hercegovine, na istoku Smederevskim sandžakom, a na jugoistoku granicom Novopazarskog sandžaka.

Slijedeći međunarodni ugovor koji dalje oblikuje granice Bosne i Hercegovine je Požarevički mir koji je 1718. godine poslije četverogodišnjeg rata, zaključen između Austrije i Venecije sa Osmanskim carstvom. Potpisivanjem ovog ugovora granice Bosanskog ejaleta izledale su ovako: s obje strane Dubrovnika zadržana je teritorija sa izlazima na more – Neum, Klek, Sutorina, čime su sjeverne, zapadne i južne granice Bosne i Hercegovine zadobile trajan historijski karakter. Povlačenjem iz panonskih i hrvatskih prostora dolazi i do nestanka muslimana sa prostora Dalmacije, Zagore, Like Slavonije i drugih krajeva, gdje su do tada bili u većini. Oni bivaju dijelom fizički istrijebljeni, a ostali kao muhadžiri, dolaze u Bosnu.

Beogradskim mirom iz 1739. godine granice između Habsburškog i Osmanskog carstva trajno su stabilizovane na rijeci Savi i Dunavu, a granice na sjeveru povučene i utvrđene duž rijeke Save. Ovo stanje granica potvrđeno je i Svištovskim mirom, potpisanim 1791. godine između Austrije i Rusije sa Osmanskim carstvom što je potvrđeno i ”Završnim aktom” Bečkog kongresa iz jula 1815. godine kada su potpisnice Austrija, Engleska, Pruska i Rusija priznale sultana za legitimnog vladara i gospodara balkanskih posjeda, čime su implicitno priznate i postojeće granice Bosanskog ejaleta.

Istočne granice Bosne i Hercegovine također su oblikovane kroz dugo vremensko razdoblje i to, kao u prethodnom slučaju, prije komunistickog perioda. Bosanski ejalet prostirao se s onu stranu Drine u zapadnu Srbiju, do Šapca i Užica. U osamnaestom stoljeću Bosanski ejalet sezao je do Loznice i dalje na istok. Za vrijeme ustanaka u Srbiji, Karadjordjevi su ustanici 1809. prešli Drinu, ali je Loznica ostala u posjedu otomanske Bosne još u prvim desetljećima devetnaestog stoljeća. U razdoblju poslije 1831-1833, kad je takozvanih “sest nahija” potpalo pod autonomnu Srbiju, uspostavljena je današnja bosansko-srpska granica na gornjem toku Drine. Nakon Velike istočne krize 1875-1878, odlukom Berlinskog kongresa Crna Gora se proširila u Staru Hercegovinu (Nikšić, Piva, Drobnjaci) i tako omeđila veci dio svoje današnje granice s Bosnom i Hercegovinom.

Po završetku Balkanskih ratova 1912-13, Srbija i Crna Cora podijelile su medu sobom Novopazarski Sandžak i time povukle današnju istocnu granicu Bosne, s iznimkom Sutorine. Kao i u ranijim osmanskim ratovima, ratovi Srbije i Crne Gore za nezavisnost stvorili su brojne migracije. Glavnina južnoslavenskog muslimanskog življa potrazila je utociste u Bosni i Hercegovini, koja je od 1878. bila pod austrougarskom okupacijom

U XIX stoljeću dolazi do snažnog otpora muslimanskih prvaka reformama iz Istanbula, što je iskazano nekom vrstom bosanskog autonomizma, a posebno došlo do izražaja u velikom pokretu Huseuin – Kapetana Gradašćevića ( 1831. – 1833. godine). Ovaj pokret biva vojno poražen 1850 . godine u krvavim akcijama sultanskog maršala Omer Lutvi paše (Omer – paše Latasa), ali time nije bila uništena želja i zahtjev za autonomijom, što ostaje trajan cilj većeg dijela političkog naroda među Bošnjacima.

Sultan Abdul Medžid, koji je vladao od 1839 – 1861. godine, 1839. godine obznanjuje deklaraciju kojom svi podanici Carstva postaju ravnopravni bez obzira na klasu i vjeru, svima garantuje čast, život i imetak, zabranjuje zakup, a zalaže se i za regulisanje poreskog i vojnog sistema.

Zbog velikog značaja ovaj dokument se poredi sa Velikom poveljom sloboda. Godine 1867. Bosna, u vrijeme Osman Topal – paše, dobija svoj prvi pismeni ustav – Ustavni zakon vilajeta bosanskog. U Topal – pašino vrijeme reformirana je ideja o integralnom bošnjaštvu, koja se naslanja na zalaganje jednog dijela franjevaca (Jukić, Knežević), za historijski kontinuitet sa srednjovijekovnim bošnjaštvom, a ovaj koncept razvijen je na stranicama lista ”’Bosanski vijesnik” koji je štampan na bosanskom i turskom jeziku od 1866-1878. godine.

Osnovna teza ove ideje leži u shvatanju o postojanju jednog bosanskog naroda koji, iako u okvirima osmanske države, ima genetičku historijsku vezu sa Bosnom, a posjeduje i bitne karakteristike jednog naroda koji zadovoljenje svoje ideologije treba da traži isključivo u reformama.

Pored Bosne i Hercegovine, u XIX stoljeću društveno ključanje zahvata i stanovništvo u Srbiji i Hrvatskoj, što je dakako, izraženije u mladoj Kneževini Srbiji, gdje egzistira snažna težnja za državnom ekspanzijom, koja od tada postaje i ostaje temeljna odrednica srbijanske balkanske politike. Pomenuta politika, izražena i u ekspanzionističkim težnjama prema BiH, strateški je oblikovana 1844. godine u tajnom spisu ministra unutrašnjih poslova srbijanske vlade Ilije Garašanina ( ”Načertanije” ), a slično je obrađena i u spisima ( ”jezički nacionalizam” ) Vuka Karadžića o ”Srbima svim i svugdje” , što će na kraju krajeva, biti među glavnim uzrocima svih važnijih sukoba na slavenskom tlu do danas. Nešto kasnije, i sa izvjesnim razlikama, na ovome je sa svojih pozicija i interesa radio i hrvatski nacionalni pokret predvođen ”ocem hrvatstva” dr. Antom Starčevićem.

Nakon četiri stotine godina vladavine Osmanskog carstva nad Bosnom, U Bosni i Hercegovini dolazi do naglih i brzih promjena, prvenstveno izazvanih Odlukom Berlinskog kongresa 1878. godine da mandat nad Bosnom dobije Austro – Ugarska.

Dolazi do velikih preokreta u bosanskohercegovačkoj povijesti. Bosna i Hercegovine iz jedno islamsko – orijentalne civilizacije prelazi u drugu, zapadnoevropsku. Ovaj prijelaz je bio dramatičan i bolan posebno za muslimane.

Austrougarska administracija nije Bosnu i Hercegovinu pripojila ni Austriji ni Ugarskoj, nego je, u statusu zemaljske cjeline, bila tretirana kao corpus separatum (odvojeno tijelo) ili gotovo kao treća država unutar Monarhije. U to vrijeme Bosna i Hercegovina je bila u granicama, kakve su i savremene granice ove države.

U trenutku raspada Austro -Ugarske monarhije, Bosna i Hercegovina sa federalnim statusom ulazi u sastav države Slovenaca, Hrvata i Srba, što se očitavalo kroz postojanje i djelovanje Glavnog odbora Narodnog vijeća Slovenaca, Hrvata i Srba i Narodne vlade za Bosnu i Hercegovinu. Prvog decembra 1918. godine Bosna i Hercegovina ulazi u sastav Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca.

Ulaskom u sastav jedinstvene države, Bosna i Hercegovina je jedno vrijeme zadržala neke elemente i oblike svoje državnosti. Ona je jedno vrijeme imala svoju vladu i Pokrajinsku upravu koja je likvidirana 1924. godine. U prvih deset godina postojanja zajedničke južnoslavenske države Bosna i Hercegovina je uspjela da sačuva svoju teritorijalnu cjelovitost.

Proglašenjem šestojanuarske diktature i donošenjem šestojanuarskih zakona, prvi puta je nakon više od 400 godina, narušena teritorijalna cjelovitost Bosne i Hercegovine. Tada je država dobila službeni naziv Kraljevina Jugoslavija i podijeljena je na devet banovina. Država je postala strogo centralizirana, a sve političke partije ustuknule su pred mjerama režima. Intenzivno je provođena politika integralnog jugoslavenstva a država je od strane Aleksandra Karađorđevića označena kao ”trajna kategorija”. Bosna i Hercegovina je rascjepkana a njena teritorija i stanovništvo ušli su u sastav četriri banovine. Dvije banovine imale su sjedište u Bosni i Hercegovini: Drinska u Sarajevu i Vrbaska u Banjaluci. Dio teritorije Bosne i Hercegovine ušao je u sastav Primorske banovine sa sjedištem u Splitu a dio u sastav Zetske banovine sa sjedištem na Cetinju. Razgraničenje između banovina izvršeno je tako da su u svim banovinama Bošnjaci bili u manjini.

Ubistvo kralja Aleksandra Karađorđevića u Francuskoj oslabilo je diktaturu a petomajski izbori 1935. i formiranje koalicione vlade Stojadinović-Spaho-Korošec označili su njen kraj.

Sporazumom Cetković-Maček učinjen je ustupak Hrvatskoj te je formirana Banovina Hrvatska u koju je ušlo i 13 kotareva iz Bosne i Hercegovine. Srpski političari iznijeli su ideju po kojoj je trebalo formirati i banovinu ”Srpske zemlje” u čiji sastav bi ušle preostale teritorije Bosne i Hercegovine. Međutim, te kombinacije bile su prekinute izbijanjem Drugog svjetskog rata.

Protiv sporazuma Cvetković-Maček istupa Pokret za autonomiju Bosne i Hercegovine i napredna studentska omladina. Oni traže da Bosna i Hercegovina bude nedjeljiva zemlja i društvo, uređena na principima demokratije, te nacionalne i vjerske ravnopravnosti.

ZNAČAJ ZAVNOBiH-a

U aprilskom ratu 1941. godine Kraljevina Jugoslavija je okupirana i nakon toga prisiljena na kapitulaciju, a njezina teritorija bila je podijeljena između fašističkih zemalja. Bosna i Hercegovina je uključena u sastav Nezavisne Države Hrvatske. Vlasti NDH su, osim antikomunističke, provodile politiku antisemitizma i protusrpstva.

Ustaški teror provođen je i na području cijele Bosne i Hercegovine. Na udaru je bilo stanovništvo pravoslavne i jevrejske vjeroispovijesti, ali i pripadnici ostalih konfesija koji su bili protivnici tog režima. Međutim, u Bosni i Hercegovini su postojali i oni koji su otvoreno stali u odbranu svojih komšija i sugrađana. Tako su u zaštitu pravoslavaca i jevreja u Tuzli stali su ugledni građani muslimanske vjeroispovijesti: Ragibaga Čapljić, Lutfibeg Sijerčić, Hasanaga Pašić, Muhamed Šefket ef. Kurt, Nurija Pašić.

Organizirajući ustanak protiv okupatora i ustaške vlasti, Komunistička partija Jugoslavije je osvajala pozicije među ustanički raspoloženim stanovništvom da bi se potvrdila kao strateg narodnooslobodilačkog pokreta čiji je osnovni cilj bio oslobođenje zemlje od okupatora i uporedo s tim stvaranje novog društveno-političkog sistema.

Bosna i Hercegovina je bila centar političkog života NOP-a. U BiH su održana oba ratna zasjedanja AVNOJ-a i tu je bilo sjedište CK KPJ, Izvršnog odbora a potom Predsjedništva AVNOJ-a i NKOJ-a.

Prvo zasjedanje ZAVNOBiH-a održano je 25. i 26. novembra 1943. godine u Mrkonjić Gradu (Varcar Vakufu) u prostoru nekadašnje kafane.

Radno predsjedništvo prvog zasjedanja ZAVNOBiH-a činili su dr. Vojislav Kecmanović iz Bijeljine – predsjednik; Aleksandar Preka, advokat iz Tuzle; Sulejman Filipović, pukovnik NOV i POJ iz Sarajeva; Novak Mastilović, sveštenik pravoslavne crkve iz Gacka; Rodoljub Čolaković, novinar iz Bijeljine; Avdo Humo, književnik iz Mostara i Đuro Pucar-Stari, član Oblasnog NOO-a za Bosansku Krajinu i član AVNOJ-a iz Bosanskog Grahova.

Dakle, u radnom predsjedništvu svoje mjesto su našli pripadnici različitih društvenih slojeva, iz reda Srba, Hrvata i Bošnjaka. Iz sjeveroistočne Bosne bila su tri člana radnog predsjedništva.

Slična je bila i struktura vijećnika prvog zasjedanja ZAVNOBiH-a. Među vijećnicima nisu bili samo članovi KPJ, kako se to često ističe, nego i pripadnici građanskih političkih stranaka koji nisu ”okrvavili ruke” i nisu sarađivali sa okupatorima i njihovim saradnicima (npr. Bektašević Ismet, posjednik iz Bratunca i bivši član Glavnog odbora Jugoslovenske muslimanske organizacije, Eraković Simo, bivši poslanik Bosanskohercegovačkog sabora i senator Zemljoradničke stranke iz Tuzle, Preka Aleksandar, bankovni činovnik iz Tuzle – bivši poslanik Hrvatske seljačke stranke i drugi).

Među 32 vijećnika prvog zasjedanja ZAVNOBiH-a iz sjeveroistočne Bosne bila je i Mevla Jakupović, jedna od dvije žene na zasjedanju. Osim nje, na zasjedanju u Mrkonjić Gradu, bila je i Zora Nikolić, radnica iz Sarajeva.

Predsjednik AVNOJ-a dr. Ivan Ribar obratio se vijećnicima i u svom govoru istakao da je ”politika Osmanlija, Beča, Pešte i Berlina, a kasnije i politika protunarodnih režima u staroj Jugoslaviji, razdvajala i zavađala Srbe, Hrvate i Muslimane u Bosni i Hercegovini, dok je narodnooslobodilački pokret stvorio od Bosne i Hercegovine primjer borbenog jedinstva i bratstva svim našim narodima”. On je, dalje, istakao da su narodi Bosne i Hercegovine svojom borbom zadivili čitav svijet, i da su izgradili svoju istinsku demokratsku vlast koja počinje od seoskih narodnooslobodilačkih odbora a završava ZAVNOBiH-om kao najvišim političkim predstavništvom naroda Bosne i Hercegovine.

Vijećnicima su se obratili i Đuro Pucar-Stari u ime Pokrajinskog komiteta KPJ za Bosnu i Hercegovinu, te Josip Vidmar, predsjednik Izvršnog odbora Osvobodilne fronte Slovenije. Rodoljub Čolaković govorio je ”o spoljnoj i unutrašnjoj političkoj situaciji”, a Osman Karabegović o ”značaju ZAVNOBiH-a”.

Na prvom zasjedanju ZAVNOBiH-a usvojena je Rezolucija ZAVNOBiH-a i Proglas narodima Bosne i Hercegovine u kojima se ističe da ubuduće Bosnu i Hercegovinu i njene narode u zemlji i inostranstvu mogu zastupati ZAVNOBiH i AVNOJ. Ovim aktima izražena je želja naroda Bosne i Hercegovine da njihova zemlja bude zbratimljena zajednica u kojoj će biti osigurana prava i Srba i Muslimana i Hrvata.

Na neposredno potom održanom drugom zasjedanju AVNOJ-a, 29. novembra 1943. godine u Jajcu, donijeta je odluka o federalnom ustrojstvu nove Jugoslavije sa Bosnom i Hercegovinom kao jednom od šest ravnopravnih članica buduće federacije. Sve federalne jedinice svoj status unutar Demokratske Federativne Jugoslavije stekle su se na osnovu nacionalnog kriterija. Jedino je Bosna i Hercegovina bila izuzetak. Ona svoj federalni status u okviru jugoslovenske zajednice nije stekla na osnovu nacionalnog kriterija, nego kao historijska zajednica tri naroda koji u njoj stoljećima žive zajednički. Uvažena je činjenica da Bosna i Hercegovina ima svoju historiju, kulturu, političku tradiciju, ime, stanovništvo i granice.

Unutar KPJ postojalo je i mišljenje da Bosna i Hercegovina treba da bude samo autonomna pokrajina. Međutim, njeno vezivanje ili za Srbiju ili za Hrvatsku izazivalo bi nepovjerenje Bošnjaka, ali i stalne srpsko – hrvatske sporove. Tako se došlo na ideju o njenom direktnom vezivanju za federaciju, što nije samo bilo partizansko priznanje ogromnim žrtvama koje je Bosna i Hercegovina, više nego i jedna druga južnoslavenska zemlja, podnijela u antifašističkom i građanskom ratu, nego i pravo prepoznavanje njenog historijskog bića i identiteta.

Nakon konstituiranja AVNOJ-a, proces izgradnje buduće federacije nastavio se konstituisanjem zemaljskih antifašističkih vijeća na nivou budućih federalnih jedinica. To je bio i motiv za sazivanje i održavanje Drugog zasjedanja ZAVNOBiH-a u Sanskom Mostu od 30. juna do 2. jula 1944. godine. Na zasjedanju je donesena Odluka o konstituisanju ZAVNOBiH-a u najviše zakonodavno i izvršno narodno predstavničko tijelo federalne Bosne i Hercegovine i usvojena Deklaracija o pravima građana Bosne i Hercegovine.

Uz ponavljanje odluke da, na osnovu prava na samoopredjeljenje i volje njenih građana, Bosna i Hercegovina postaje federalna jedinica nove jugoslavenske države, ZAVNOBiH je proglašen njenim «najvišim zakonodavnim i izvršnim predstavničkim tijelom». Njegove funkcije zasnivale su se na jedinstvu vlasti, a Predsjedništvo ZAVNOBiH-a trebalo je da vrši funkciju vlade sve dok se ona ne obrazuje. Potom je 6. jula 1944, Predsjedništvo donijelo odluku o formiranju posebnih odjeljenja za narodnu privredu, narodno zdravlje i socijalno staranje, obnovu, pravosuđe i ishranu.

Deklaracija o pravima građana Bosne i Hercegovine, usvojena na Drugom zasjedanju ZAVNOBiH-a, imala je karakter ustava i njom su garantovana osnovna ljudska prava nacionalna ravnopravnost, sloboda izbora i dogovora, udruživanja i štampe, lična i imovinska sigurnost, ravnopravnost spolova, aktivno i pasivno pravo glasa sa navršenih 18 godina itd.

Promjene u nadležnostima i opštoj ulozi ZAVNOBiH-a odrazile su se na terminološke, ali i suštinske promjene kada se radi o narodnooslobodilačkim odborima koji su od ranijih organa narodne vlasti sada postali organi državne vlasti.

Njeno su širenje pratili i uspjesi na frontovima gdje su vođene završne operacije za konačno oslobođenje Jugoslavije. Nakon ulaska partizanskih trupa u Sarajevo (6. april 1945) Predsjedništvo ZAVNOBiH-a sazvalo je za 26. april 1945. Treće zasjedanje ZAVNOBiH-a koje je, ujedno, bilo i njegovo posljednje zasjedanje. Posebnim zakonom ZAVNOBiH je pretvoren u Narodnu skupštinu BiH koja je odmah donijela i Zakon Narodnoj vladi BiH. Tako je nakon novembra 1918. godine BiH ponovo dobila svoju Narodnu vladu. Odlukama Trećeg zasjedanja ZAVNOBiH –a završena je izgradnja sistema vlasti Bosne i Hercegovine kao jedne od šest federalnih jedinica (republika) DFJ.

ZAKLJUČAK

Granice Bosne i Hercegovine nisu ni proizvoljne ni “komunističke”. One su stvarane i oblikovane stoljećima i kao takve su uvažene i na zasjedanjima ZAVNOBiH-a i AVNOJ-a. Unutar KPJ je preovladalo mišljenje da Bosna i Hercegovina mora biti ravnopravna republika sa Slovenijom, Hrvatskom, Srbijom, Crnom Gorom i Makedonijom.

Prvim zasjedanjem ZAVNOBiH-a počela je izgradnja državne vlasti u BiH a završena trećim zasjedanjem ZAVNOBiH-a, obrazovanjem Narodne vlade BiH.

.
(NKP.ba)

Ostavi komentar

Your email address will not be published. Required fields are marked *